Čitanje Shakespeareova ”Sna ljetne noći” u kazalištu odavno nije slijepo praćenje teksta. Uostalom, veliki će Harold Bloom 1998. u ”Shakespeare: The Invention of Human” ustvrditi kako je pogledao svega nekolicinu predstava jednakih izvorniku. Peter Brook 1970. iznevjerio je sva ta stoljetna tradicionalna očekivanja. Na ogoljenoj sceni bez šume i s velikom bijelom kutijom nadnaravno posredovanje magije nanovo se stvaralo. Klasici mogu biti najveći kamen spoticanja za svako nacionalno kazalište, pogotovo u protekle dvije sezone kad se i sam pojam kazališta mijenja. Stoga je zanimljivo primijetiti kako Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i dalje inzistira na velikim ansambl predstavamate ipak riskira, povjeravajući Shakespeareamladoj redateljici Tamari Damjanović, koja je prije dvije godinerežirala u istom kazalištu Schillerovu ”Mariju Stuart” s podijeljenim reakcijama.
Okupljena oko istog kreativnog tima scenografkinje Sheron Pimpi-Steiner, kostimografkinje Ivane Živković i skladateljice Katarine Ranković oblikuje slojevitu, zabavnu i solidnu predstavu čije oscilacije u detaljima, tempu i glumi ne zasjenjuju ukupni dojam. Damjanović zadržava simboliku šume (dojmljiva scenografija Pimpi-Steiner sa zelenilom koji izvire iz svakog kuta) koja evocira grešnost, podcrtavajući ju jasnom simbolikom ludila punog mjeseca. Kostimi (Živković) i glazba (Ranković) u ne baš uvijek uspješnom stilskom miješanju stvaraju dojam nedovoljne pročišćenosti i jasnoće vizije uklapanja u cjelinu. Dramaturški Damjanović zadržava Shakespeareove jezične finese, miješanje stiha i proze, pritom krateći (nema vilenjaka u službi) te dodajući lokalizirane metateatarske upadice. Suvremeno čitanje koje se ne srami prizemnog humora, ali ni slojevitosti u detaljima.
Brza lokomotiva trodijelnih zbivanja, u kojem se susreću i isprepliću sudbine atenske aristokracije, vilenjaka i glumačke družine, vrti se oko ljubavi i želje. Oko toga koliko smo daleko spremni ići da nas netko vidi, da nas netko zavoli. No kao i uvijek u farsičnim raspletima ljubav će se pokazati nestalnom i prevrtljivom te će se uz uplitanje čarolije ljubavnici zaljubljivati i ne podnositi, govoriti mekano i okrutno, a komedija će se prelijevati u tragediju i obrnuto. Da bi ti svjetovi funkcionirali u predstavi, sve mora prštati od glumačke energije u tijelu, glasu i pokretu (Vuk Ognjenović i koreografkinja Selma Mehić). Općenito je muški dio ansambla u osječkom ”Snu ljetne noći” bio uvjerljivi jer imaju i više prostora za razigravanje. Ženama tu nerijetko upravljaju kraljevi ili ljubavnici te se moraju izboriti za vlastiti prostor, kao što uspijevaju Titanija (Sandra Lončarić), Helena (Ivana Soldo Čabraja) i donekle Hipolita (Selma Mehić).
Očekivano su najsugestivnije glumačke bravure kod zanatlija, dok je izgovaranje stihova svakojako. Vratilo (Ivan Simon) tijelom i gestom s iznimnim darom za komiku iznosi nametljivog glumca, Pirama unutar trupe, te poslije magarećeg Titanijina ljubavnika. Frula (Miroslav Čabraja) standardno je u komičnim rolama urnebesan. Uvjerljiv je i voditelj trupe, Dunja (Aljoša Čepl), posebno kad rezignirano i autoironijski ustvrđuje kako je gluma najžalosnija komedija. Nešto slabiji Gladnica (Dora Bogdanović) i Spretko (Matko Duvnjak Jović) u završnom se činu zasluženo izbore za prostor. U ljubavničkom četverokutu zaigranaje i živa Helena (Ivana Soldo Čabraja). Nju ne zanima čedno i civilizirano ponašanje, želi se vratiti s onim po što je i došla. Na finoj granici pretjerivanja, taman da dovoljno izmami smijeh, Soldo Čabraja izgrađuje ulogu. Demetrije (Antonio Jakupčević) i Lisandar (Ivan Ćaćić) uobičajeno su pouzdani, dok je Hermija (Antonia Mrkonjić) tipizirana u čednosti i vrisci.
Tezej (Duško Modrinić) je tek prolaznik, dok Hipolita (Selma Mehić) izvan pokreta nema dovoljnu dubinu, a ni prostora za oblikovanje punokrvnijeg lica. Puk (Matije Kačana) djeluje kao pripadnik supkulture, đavolji spletkaroš, koji po potrebi zavodi, ali i uživa u rezultatima svojih petljancija. Oberon (Armin Ćatić) ironizira stihove te uz čvrstinu upisuje u lice obilje humora. Titanija (Sandra Lončarić) kao svojevrsni Hipolitin alter ego, ona koja stalno sanja, najuvjerljivija je u sceni naglašene bestijalne želje.
Glumački, fizički i u detaljima zahtjevan ”San ljetne noći” u režiji Tamare Damjanović uspijeva pokazati svu kompleksnost, a opet jednostavnost ljubavi, ne odričući se ni Shakespearea, a ni nužnog autorskog poigravanja s predloškom. Kad se sve što nas čini ljudima lagano urušava od bliskosti, dodira, spontanosti do mašte, neprocjenjivo je važno zadržati humor. Ova nas predstava stalno i uporno bez obzira na oscilacije podsjeća kako upravo kazališna umjetnost i dalje ima tu snažnu moć cereka i otpora sivilu svakodnevice.
